Prelazak
Nazvao sam telefonom stari broj druga koji mi više nije drug, niti živi na tom broju i adresi više od deset godina. Račnao sam da ću tim postupkom izazvati promjenu u vremenu i prostoru i na neki način stupiti u kontakt star preko deset godina sa osobom koja mi je u prošlosti bila dobar prijatelj. Znam da nisam mogao očekivati ništa više. Nisam mogao otići u prošlost i sjesti sa njim u park i popiti pivo kako smo nekada običavali. Htio sam jedino da popričam sa tom nekadašnjom osobom.
Javila mi se nepoznata žena, sa određenim starijim naglaskom, karakterističnim za muslimane koji su u ratu otišli i nakon rata se vratili, zadržali stari naglasak koji se tokom godina njihovog izbjeglištva nije mijenjao kako se to dešava sa lokalnim zajednicama, nego je postao intenzivniji, jer su bili osuđeni na boravak jednih sa drugima u stranoj zemlji.
Tokom tog nemilog ratnog perioda, porodica mog druga ušla je u posjed stana ove žene u centru grada, živjeli su tamo par godina, i bili deložirani krajem 90tih kada je ista muslimanska porodica vratila svoju imovinu. Od tada žive na drugoj adresi, sa drugim brojem telefona.
Naravno znao sam o čemu je riječ i prije nego što sam nazvao, ali sam računao da je moj postupak logičan i da ne treba bježati od mogućnosti da se desi čudo ako ja to odlučno želim.
Gospođa sa druge strane veze mi je ipak objasnila da porodica koju sam tražio ne živi više na toj adresi. Vjerovala je da nisam to neko vrijeme boravio u gradu, i da nemam kontakta sa porodicom koja je tu živjela za vrijeme njenog izbjeglištva, pa vjerovatno zbog toga nisam upućen. Nisam je razuvjeravao. Uputila me na broj informacija, gdje bih mogao saznati njihov novi broj i adresu.
Završili smo konverzaciju, a ja sam još više htio da probam izmijeniti realnost svojom odlučnošću. Riješio sam da prihvatim vjerovanje gospođe da nisam bio tu više od deset godina i trebalo je sada da se ubijedim u to. Mislio sam da nije dovoljno da ljudi sami vjeruju da mogu nešto izvanredno uraditi, mislio sam sam da je potrebno da i drugi vjeruju u isto da bi bilo moguće. Za sada, pored mene, u istinitost moje verzije vjeruje i gospođa sa starog broja mog druga. Naravno naivno, ne znajući u stvari za moj plan.
Počeo sam da brišem sjećanja iz tih deset godina, proglašavajući ih pukim maštanjima, umnom dokolicom i snovima. Pravio sam u glavi jednu alternativnu prošlost u kojoj sam od 1999. godine boravio u češkoj, u gradu Višehradu, gdje sam završavao fakultet i pravio svoje prve korake u karijeri, zaposlivši se itd. Trebalo mi je par dana da sve to smislim i prihvatim.
Sada sam bio ubijeđen da znam da sam došao u stari kraj na godišnji odmor, da posjetim rodbinu i neke prijatelje. Isto tako sam znao da više ne živim u Višehradu, nego da sam se preselio u Prag i da imam bolji posao. Takođe mi je bilo vidljivo kao bilo šta što je činjenica - moja adresa boravka, izgled mog praškog naselja, mojih prijatelja i poznanika u stranoj zemlji te izgled ulica kojima se krećem kad idem na posao.
Nazvao sam stari broj mog nekadašnjeg druga. Javila mi se na telefon ista gospođa. Pitala me je da li sam isti onaj koji je zvao prije neki dan, i ako jesam da nije u redu da je uznemiravam. Objasnio sam joj ko sam i odakle. Ispričala mi je istu priču kao i prošli put. Sada sam znao da ona zna ko sam i znao sam da vjeruje da je to istina. Postupio sam onako kako mi je rekla. Nazvao sam informacije i tražio novi broj.
Nisam se usudio da zovem. Znao sam da nije dovoljno da nas dvoje vjerujemo u alternativnu projekciju moje prošlosti da bi onda bila realna. Morao sam nekako u to ubijediti i ostatak svijeta.
U nedelju naveče, nakon vikenda razmišljanja u osami, sjeo sam u autobus i vratio se kući u Češku. Bližio sam kraj godišnjeg odmora, i morao sam se vratiti na posao u srijedu. Nisam se uspio vidio sa nekim starim drugovima, ali vjerujem da ću ih vidjeti sljedeći put kad budem došao u stari kraj.
